Rimske ceste – spomenik povijesti i cestogradnje
Rimljani su bili poznati građevinari. Iza njih su ostali brojni mostovi, kanali, popločane ceste i mnoga inženjerska remekdjela koja su bila rasprostranjena po cijelom Rimskom Carstvu. Rimljani su imali vrlo veliku i razgranatu mrežu cesta po cijelom teritoriju svojeg carstva i pretpostavlja da je mreža njihovih cesta bila duga više 400 000 km, od čega je preko 80 500 km bilo popločano. Rimske cestovne mreže bile su važne za održavanje stabilnosti carstva i njegovo širenje. One su bile namijenjene za transport; po njima je bilo dopušteno hodati, prolaziti i voziti stoku, vozila ili promet bilo kojeg opisa duž ceste.
Rimske su ceste prvenstveno gradili sami legionari. Inženjeri su bili redoviti pripadnici rimske vojske i njihovo znanje o izgradnji cesta, utvrda, akvadukata i mostova bilo je neprocjenjivo bogatstvo.
Izgradnja cesta
Nisu postojala jedinstvena tehnička rješenja za izgradnju cesta. Metoda izgradnje varirala je ovisno o geografskom položaju, morfologiji terena, geološkoj građi i dostupnim materijalima. Ovisno o temeljnom tlu koristila su se različita tehnička rješenja izgradnje ceste pa su se tako na jedan način gradile ceste na močvarnom tlu, a na drugi način gdje je cesta prolazila po stijenskoj podlozi. Ipak, postojala su određena standardna pravila koja su se morala poštovati.
Rimske ceste gradile su se u prosječnoj širini od 5,5 do 6,0 m, a sastojale su se od nekoliko karakterističnih nosivih slojeva bez obzira na podlogu na kojoj su se radile.
Rimske ceste sastojale su se od više slojeva:
- Temeljnog tla – podloga na kojoj se gradilo se zbijala kako bi bila kompaktna i kako bi se izbjeglo slijeganje kolničke konstrukcije i koji se prekrivao pijeskom ili žbukom (eng. mortar).
- Statumen – sloj koji se postavljao na zbijeno temeljno tlo, a sastojao se od lomljenog kamena minimalne granulacije od 5 cm, debljina ovog sloja iznosila je od 25 do 60 cm.
- Rudus – sloj debljine 20 cm koji se sastojao od lomljenog kamena promjera 5 cm u cementnom mortu.
- Nucleus – betonski nosivi sloj izgrađen od cementa, pijeska i šljunka debljine 30 cm.
- Summum dorsum – završni sloj koji se sastojao od velikih kamenih ploča debljine 15 cm.
Ceste su imale poprečni pad od središta ceste prema rubovima kako bi oborinske vode mogle istjecati sa svih strana, a u istu svrhu mnoge su imale odvode i odvodne kanale. Staza nabijena šljunkom za pješake obično se kretala duž svake strane ceste, u širini od 1 do 3 m. Odvajajući stazu od ceste, rubnjak se izvodio od pravilnih uspravnih ploča. Na svakih 3 do 5 metara nalazio se viši blok postavljen u rubnjak. Blok bi omogućavao ljudima da se zaustave, uzjašu konje i utovare životinje.
„Svi putevi vode u Rim“
Prva rimska cesta zvala se je Via Appia, bila je dugačka 261 km i protezala se jugoistočno od Rima sve do Tarentuma (današnji Taranto), a kasnije je cesta produžena do Jadranske obale kod Brundisium-a (današnji Brindisi). Duga cesta bila je Via Popilia koja se protezala preko Kalabrije do Mesinskog tjesnaca.
Početkom 2. stoljeća prije Krista, od Rima su vodile još neke ceste: Via Aurelia, Via Flaminia, Via Aemilija, Via Valeria, Via Latina, Via Appia.
Uz te glavne ceste, granale su se mnoge manje ceste i putevi kojima se iz rimskih provincija moglo doći u Rim. Tako je s vremenom nastala izreka: “Svi putevi vode u Rim.”
Zaključak
Rimske ceste povezivale su gradove i provincije, a bez njih Rimljani sigurno ne bi mogli osvajati i zadržavati se na velikom teritoriju kojeg su gradili i osvajali tijekom nekoliko stoljeća i koje je u svoje najekspanzivnije doba imalo površinu od 4.400.000 km².
Iako je padom rimskog carstva mreža rimskih cesta postepeno propadala, ipak su one postale osnova za stotine današnjih infrastrukturnih koridora kroz Europu i Bliski Istok. Preko teritorija Hrvatske također su prolazili brojni pravci rimskih cesta, a neki se podudaraju i sa današnjim pravcima.
Pročitajte više: Vajont, 10 megaprojekata koz povijest
