Vajont – tragedija u kojoj je poginulo više od 2.ooo ljudi
Prije pedeset i šest godina, Italija je doživjela najgoru ekološku katastrofu uzrokovanu ljudskom krivom procjenom: tsunami u unutrašnjosti koji je uništio sela i ostavio za sobom gotovo 2.000 žrtava.
Armirano betonska brana visine 262 metra, smještena je u dolini rijeke Vajont u podnožju planine Monte Toc u Dolomitima. Kada je sagrađena bila je najviša brana te vrste u svijetu. Sjeverna Italija je u to doba bila područje jakog industrijskog razvoja koji je trebao velike količine energije, stoga je brana trebala iskorištavanjem vode iz malog potoka stvoriti jezero koje će generirati hidroelektranu.
Ideja o izgradnji velike brane na rijeci Vajont prvi put se pojavila 1920-ih godina. Ugovor za njegovu izgradnju dobila je tvrtka SADE (Societa Adriatica di Elettricita). Unatoč upozorenjima i negativnim mišljenjima inženjera i lokalnog stanovništva, tvrtka SADE je uspjela zauzeti područje na kojoj će se brana izgraditi.
Pretpostavke na kojima su projektanti temeljili tehničku opravdanost i sigurnost bile su neutemeljene. Stranice kanjona u području buduće akumulacije, posebno na lijevoj obali, nisu bile kompaktne nego višeslojne stijene različitih fizičkih svojstava (vapnenci, glina).
Prvo probno punjenje akumulacije započelo je u veljači 1960. prije dovršenja brane. Na obalama iznad jezera uočeni su prvi znakovi nestabilnosti te je južna obala klizila oko 3,5 cm/dan, a nastala je i pukotina duga 2 km. Pojavilo se prvo klizište koje je oslabilo stabilnost litice kanjona i upućivalo na mogućnost većeg klizanja. Provedena su detaljnija geološka ispitivanja bušotinama u koje su postavljeni piezometri. Pokazalo se da je klizna ploha vrlo duboka pa je u blizini betonske brane postavljen seizmografski laboratorij za praćenje potresa. Opaženi su pomaci pomoću reflektora postavljenih na geodetskim točkama.
Studije su pokazale da je područje vrlo nestabilno i da postoji opasnost od klizanja i urušavanja padine.
Međutim, SADE je odlučila ignorirati upozorenje stručnjaka, nastavila s radovima i potvrdila da je brana sigurna.
9. listopada, 1963.
U noći 9. listopada 1963. u 22:39 sati s vrha planine Monte Toc, sjeverno od Venecije u Dolomitima, dio golemog planinskog masiva kliznuo je u akumulacijsko jezero podno brane Vajont, te podigao vodu 250 metara u visinu stvarajući ogroman tsunami val od najmanje 50 milijuna kubičnih metara vode koji je prelio branu. Poplave velikog vala u dolini rijeke Piave uništile su sela, ubivši oko 2.000 ljudi i pretvorivši zemlju ispod brane u ravnicu blata s kraterom dubine 60 metara i širinom od 80 metara. Klizanje je trajalo 45 sekundi, a cijeli događaj 7 minuta. Grad Longarone, gotovo direktno ispod brane, bio je gotovo potpuno uništen, a mnoga mala sela u blizini klizišta također su pretrpjela štetu zbog ogromnog vala.
Katastrofa je odmah postala predmetom političke prepirke u medijima. Konzervativne novine prikazivale su događaj isključivo kao prirodan i neizbježan: brana i njezini izvođači nisu bili odgovorni. Ostale novine pozivale su se na činjenicu da se katastrofa mogla izbjeći i da je glavni uzrok bila ljudska (inženjerska) pogreška.
Naknadna inženjerska analiza istraživala je moguće uzroke klizišta kao što su utjecaj padalina, promjene razine brane i potresi kao pokretači klizišta, kao i različita gledišta o tome je li to bilo staro klizišta koje je nastavilo kliziti ili je pokrenuto novo klizište. Također, bilo je nekoliko problema s izborom mjesta za branu i akumulaciju: kanjon je bio strm, rijeka je potkopala obalu, a vapnenačka i glineno-kamena stijenska masa koja je činila zidove kanjona bila je u međusobno povezana i nagnuta prema osi kanjona.
Brana Vajont danas
Nekim čudom, brana je preživjela ovu katastrofu. Visok betonski gigant još zatvara kanjon rijeke Vajont te nije proizveo niti jedan kilovat energije, niti se ikada ponovno napunio. Brana je od 2002. godine djelomično otvorena za javnost uz pratnju vodiča duž pješačke staze sve do vrha.
U nastavku pogledajte numeričku simulaciju tsunami vala koji je prelio branu Vajont: