Lujzijana – od najznačajnije prometnice u povijesti do turističke atrakcije
Jedna od najvažnijih prometnica u povijesti Hrvatske bila je Lujzinska cesta (također Lujzijana i Via Ludovicea). To je bila najkraća prometnica koja je spajala Rijeku i Karlovac. Ubrajala se među najznačajnije ceste Austro-Ugarske Monarhije i zadovoljavala potrebe tadašnje trgovine i rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje te potaknula razvoj naselja uzduž ceste. Lujzijana je dobila ime po Mariji Luisi, drugoj supruzi Napoleona i kćeri Franje I. Izgradnja ceste trajala je s prekidima od 1803. do 1811. godine u dužini od 141 km.
Početak izgradnje
Za projektiranje i gradnju ceste zaslužan je podmaršal Filip Vukasović, koji je trasiranje nove ceste od Rijeke prema Karlovcu započeo u veljači 1803. u kanjonu Rječine prema Grobničkom polju. Građevinski radovi na izuzetno teškom terenu počeli su već sredinom ožujka iste godine. Već na samom početku izgradnje, inženjeri su se susreli s mnogim problemima kao što su strme litice nad duboko usječenim kanjonom Rječine. Prijetila je i opasnost izbijanja rata protiv Napoleona te nije bilo vremena da se snimi cijela trasa do Karlovca.
Lujzijana se gradila tijekom nekoliko godina; 1804. izgrađena je do Gornjeg Jelenja, 1805. do Zalesine, 1806. do Skrada, 1807. bila je nad Vrbovskim, 1808. stigla je do Severina na Kupi, a početkom 1809. do Male Jelse ili približno četiri kilometara pred Karlovcem.
Na nekim dionicama cesta je građena samo s polovinom širine, a kasnije je dograđivana kako bi se čim prije mogla pustiti u promet. Širina ceste u zavoju bila je 8,20 metara, a u oštrim zavojima i do 14,40 metara, dok je nagib dosezao najviše šest posto. Duž čitavog kanjona Rječine inženjeri su jednu stranu ceste zasjekli u stijenu dok su drugu stranu položili na potporne zidove, visoke i do dvadesetak metara.
U usjeku pred Rijekom (Banska vrata) Vukasović je dao uklesati natpis per gli increduli (onima koji ne vjeruju), misleći pri tome na one koji nisu vjerovali da će uspjeti provesti cestu strmom stranom kanjona. Nakon Jelačićeve pobjede nad Mađarima 1848. godine preimenovano je u Banska vrata, a stari natpis zamijenjen je iduće godine natpisom posvećenim banu Jelačiću.
Nakon što je Rijeka 1924. godine pripala Italiji, slabio je promet i na Lujzijani. Održavanje ceste bilo je skupo pa je ona tijekom godina sve više propadala.
Potporne konstrukcije duž prometnice
Na trasi ceste nalaze se masivni, gravitacijski potporni zidovi od kamenih blokova klesanaca. Kako bi se smanjili potisci na potporne zidove iza njih je izveden nasip ceste od slaganih obrađenih kamenih blokova.
Kameni potporni zidovi su izvedeni u nagibu, a na pojedinim mjestima prisutne su kontrafore u svrhu dodatne stabilizacije zida.
Rekonstrukcija tijekom vremena
U razdoblju od 1947. do 1954. godine Lujzijana je nekoliko puta rekonstruirana. Najveći problemi bili su u području Gorskog Kotara zbog visokih uspona i nepreglednih zavoja, a zimi je trasa bila izložena snažnim vjetrovima i velikim snježnim nanosima. Od Sopača kod Lokava do Gornjeg Jelenja na dužini od oko 15 kilometara izvedena je potpuno nova trasa, a odatle je poboljšan i pravac prema Delnicama. Najviša točka Lujzijane, 928 metara nad moram, je Ravno Podolje kod Mrzlih Vodica.
Rekonstrukcija Lujzijane nije ozbiljnije dotakla područje od riječke Delte do Grobničkog polja. Proširenje i modernizacija riječke luke i rafinerije, turizam i brodogradnja nisu se mogli razviti bez cestovnog povezivanja Sjevernog Jadrana sa unutrašnjim dijelom Hrvatske.
Lujzijana danas
Iako je Lujzijana izgrađena prije nekoliko stoljeća, otvorila je put današnjim modernim prometnicama. Izgradnjom autoceste Rijeka – Zagreb, Lujzijana je izgubila na svom prometnom značaju. Njome uglavnom prolazi lokalno stanovništvo i oni koji žele uživati u prirodnim ljepotama Gorskog Kotara i riječkog zaleđa.
Pročitajte više: Rimske ceste, Brana Vajont
