Podzemne utvrde i skloništa Rijeke i okolice
Grad Rijeka leži na ušću Rječine, podno planinske zapreke koja je u njezinu zaleđu najuža (40 do 50 km) i najniža (Gornje Jelenje, 929 m; Postojnska vrata, 698 m). Rijeka se razvila na mjestu na kojem se Jadransko more duboko uvuklo u europsko kopno što omogućava najkraću pomorsku vezu zemalja srednje i istočne Europe sa prekomorskim zemljama.
Povijesne okolnosti nastanka podzemnih utvrda i skloništa
Rijeka je zbog svog položaja tijekom povijesti imala izniman geostrateški značaj. U prvoj polovici 20. stoljeća Kraljevina Italija iskazuje teritorijalne pretenzije na istočnojadransku obalu prema Austro-Ugarskoj monarhiji te nakon završetka Prvog svjetskog rata prema Kraljevini SHS (kasnije Jugoslaviji).
Kraljevina Italija napušta Trojni savez 1914. godine te u travnju 1915. tajno potpisuje sporazum sa Antantom poznat kao Londonski ugovor kojim su joj obećani dijelovi hrvatske obale Jadrana. Zauzvrat Italija objavljuje rat Austro-Ugarskoj. Nakon završetka rata, Austro-Ugarska monarhija se raspada, a Italija dobiva dio obećanog teritorija. Naposlijetku je Rapalskim ugovorom određena granica između Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije) i Kraljevine Italije, kojim je grad Rijeka pripala Kraljevini Italiji.
Talijanski Vallo Alpino (Alpski bedem)
Kraljevina Italija 1930-ih počinje gradnju Alpskog bedema (Vallo Alpino), razvedenog sustava utvrda s ulogom osiguranja talijanskih granica. Dio prema Jugoslaviji se naziva Vallo Alpino Orientale (duljine oko 220 km).
Utvrde su prilagođavane morfologiji terena, a obzirom da se nalaze na brdovitom i planinskom terenu, utvrde se gdje je to teren omogućavao ukopavalo u stijensku masu.
Općeniti opis utvrde Alpskog bedema
“Ulaz u utvrdu bio je uobičajeno izgrađen kao dobro maskirana betonska građevina unutar neke prirodne udubine na terenu, okrenut suprotno protivničkoj strani, i obično branjen puškarnicom u samom bloku, vratima ili dublje unutar hodnika. Ovisno o profilu terena na kojem se utvrda nalazila, do skloništa za posadu dolazilo se ili hodnikom koji je vodio vodoravno u unutrašnjost, ili stepeništem koje se spuštalo do razine skloništa, u koje se ulazilo se kroz par plinonepropusnih vratiju, jednakog tipa kao i na podmornicama. Podzemne prostorije za boravak posade bile su građene kao proširenja hodnika, zapremine i do preko 200 kubnih metara. Čisti zrak za rukovatelje oružjem bio je osiguran posebnim cjevovodom sa spojevima na plinske maske vojnika. Utvrde su, osim glavnog ulaza, najčešće imale i zaseban sigurnosni izlaz.” [2]
Značajni položaji Alpskog bedema na području grada Rijeke prikazani su u nastavku:
Najznačajniji objekti koji se svojom veličinom izdvajaju od ostalih su uporišta “Sv. Katarina A” i “Sv. Katarina B”, građena od 1931. do 1941. Plan uporišta “Sv. Katarina A”, prikazan je u nastavku.
U samom gradu Rijeci također se nalaze brojna skloništa. Nedavno je za javnost otvoren tunel koji ima ulaz pored katedrale sv. Vida i proteže se ispod riječkoga Staroga grada do dvorišta Osnovne škole Dolac. Prokopala ga je talijanska vojska u stijenskoj masi u dužini od 330 metara od 1939. do 1942. za potrebu zaštite civilnog stanovništva od zračnih bombardiranja. Tunel je na mjestimično na dubini od deset metara. Širok je oko 4,0 i prosječno visok 2,5 m.
U ulici Žrtava fašizma, nedaleko Guvernerove palače vidljiv je ulaz u sklonište (prikazano na sljedećoj fotografiji).
Rupnikova linija
Nasuprot talijanskoj strani Kraljevina Jugoslavija počinje graditi Rupnikovu liniju podijeljenu u šest sektora, gdje se u zaleđu Rijeke stvara II sektor (slika 1). Za zapovjednika radova postavljen je general Leon Rupnik.
“Zbog financijskih poteškoća, nedostatka vremena i njemačke okupacije Češke, od kuda se uvozio dio čelika za gradnju i dobar dio naoružanja, planovi izgradnje su se značajno promijenili. Prekida se izgradnja velikih podzemnih utvrda, odnosno teških objekata, a nastavlja se izgradnju malih bunkera i ostalih lakih objekata.” [3]
“Do svakog bunkera vodio je kvalitetno građeni put takozvana mulatjera, koja je služila za dovoz materijala prilikom gradnje, odnosno kasnije kao osnova za logističku potporu bunkeru. Ulaz u bunker priječila su metalna rešetkasta vrata. Slijedio je mali hodnik u obliku slovu L na čijem kraju su bila prava metalna vrata ulaza u bunker.” [3]
Zaključak
Posljedica burne prošlosti i geostrateškog položaja grada Rijeke su ostaci brojnih podzemnih utvrda i skloništa. Pogodna okolnost za njihovu izgradnju je bilo izvođenje iskopa u stijenskoj masi koja je pružala potrebnu zaštitu od eventualnih napada.
Najznačajnije građevine su nastale u sklopu talijanskog Alpskog bedema (Vallo Alpino). Nasuprot toga izvedene su manje utvrde u formi malih bunkera i ostalih lakih objekata u sklopu jugoslavenske Rupnikove linije.
Grad Rijeka i okolica posjeduje značajan broj zapuštenih vojnih utvrda koje se mogu iskoristiti u funkciji turizma i kulture.
*Reference:
[1] Dokumenti (1915-1955) za istraživanje jugoslavensko-talijanskih odnosa, 1975, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 7 No. 1, 1975.
[2] Vladimir Tonić: Tragom Alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj, Udruga Slobodna Država Rijeka, 2011.
[3] Mladen Pahernik: Fortifikacijska linija “Zapadnog fronta” Kraljevine Jugoslavije, Hrvatsko geografsko društvo, 2021.
[4] Preuzeto sa https://www.projectrevival.eu/en/object/fortification-sv-katarina-a/27
