Fliš – opis, karakteristike, trošenje…
Fliš (flysch) je pojam za redoslijed slojeva sedimentnih stijena taloženih u dubokom bazenu formiranom na kontinentalnom rubu planinskog masiva. Karakteristika fliških naslaga je progresivno taloženje dubokovodnih turbiditnih slojeva do plitkovodnih šejlova (glinjaka i prahovnjaka) i pješčenjaka.
Na području Hrvatske, naslage fliša su taložene u sklopu tzv. alpske orogeneze, koja je formirala planinske masive na području današnje Europe i Azije, od Pirineja na zapadu do Himalaja prema istoku, uključujući Alpe i Dinaride. Kontinentalni rub novoformiranih planinskih masiva karakteriziraju naslage fliša, koje se na području Hrvatske mogu pratiti u uskim pojasevima od sjeverne Istre i primorja prema jugoistoku preko otoka sve do Dubrovnika.
U sastavu fliša se najčešće uočavaju kontinuirane izmjene slojeva pješčenjaka i šejlova, dok se turbiditne breče i konglomerati pojavljuju pri dnu fliškog redoslijeda. Šejlovi i pješčenjaci su najčešće sastavljeni od zrna kvarca ili kalcita. Kalcitični šejlovi su poznatiji pod nazivom lapori. Česte su i pojave leća i uložaka vapnenaca i breča kao posljedica lokalnih promjena sedimentacijskih uvjeta.
Geomehaničke značajke fliša
Stijensku masu fliša odlikuje velika litološka heterogenost zbog česte vertikalne i lateralne izmjene raznovrsnih litoloških članova te je stijenska masa različitog stupnja trošnosti pri čemu su šejlovi podložniji trošenju od rezistentnijih pješčenjaka i karbonata. Pojedini litološki članovi fliške stijenske mase pripadaju grupi slabo do dobro okamenjenih sedimentnih stijena.
Kod intenzivnijeg trošenja fliša, šejlovi se brzo dezintegriraju u sedimente gline i praha te u geomehaničkom smislu predstavljaju prijelaz između ekstremno slabih stijena i koherentnog tla. Ovakav proces je uobičajen u površinskom horizontu fliša kao posljedica utjecaja atmosferilija, a moguće su i dublje pojave trošenja šejlova uslijed djelovanja podzemnih voda.
Za razliku od šejlova i lapora, pješčenjaci predstavljaju čvrste stijene, otporne na trošenje i eroziju te se često uslijed intenzivnog trošenja okolnih šejlova pojavljuju kao nepravilni odlomci u muljevitom matriksu.
U hidrogeološkom pogledu fliš kao cjelina predstavlja vodonepropusni medij, ali uz mogućnost formiranja manjih vodonosnika unutar razlomljenih pješčenjaka ili karbonatnih uložaka s pojavama malih izvora.
Građevinski zahvati u flišu
Na stabilnost naslaga fliša, osim samog sastava pojedinih sedimentnih stijena utiču još i nagib i debljina slojeva, ritmičnost izmjena slojeva šejlova i pješčenjaka, tektonska poremećenost, intenzitet djelovanja atmosferilija te podzemne i procjedne vode.
Prilikom zasjecanja u naslage fliša, nagib, debljina i ritmičnost izmjene slojeva potenciraju strukturne slomove fliške stijenske mase uslijed diferencijalnog trošenja i erozije, čime se narušavaju geomehaničke karakteristike šejlova te posljedično destabiliziraju slojevi i proslojci čvrstih pješčenjaka i karbonata. Tektonska poremećenost se najviše odražava u šejlovima koji često tvore tzv. milonitne zone sa folijacijom koja prati smjer tektonskih deformacija.
Vrlo negativan utjecaj imaju i procjedne vode koje imaju tendenciju kretanja kroz polupropusne slojeve pješčenjaka, a istovremeno troše i erodiraju susjedne šejlove. Naslage fliša sastavljene pretežno od šejlova, uslijed intenzivnog trošenja djelovanjem atmosferilija i procjednih voda postepeno poprimaju karakteristike muljevitog tla – sedimenata gline i praha, a koje često uzrokuju diferencijalna slijeganja tla, dok na padinama i pokosima često tvore klizišta.
Diferencijalno trošenje raznovrsnih litoloških članova u sklopu fliša formira vrlo kompleksnu geološku sredinu, koja nerijetko predstavlja probleme prilikom građevinskih zahvata poput temeljenja ili zasjecanja fliške stijenske mase. Potrebno je s povećanom pažnjom pristupati građevinskim zahvatima na terenima s fliškom podlogom, kako bi se izbjegle prethodno spomenute negativne posljedice.
Pročitajte više: Kako se određuje starost stijena?
