Caesarea Maritima: Upotreba hidrauličkog betona 22.-10. pr. Kr.
Caesarea Maritima, grad izgrađen prije više od 2.000 godina (oko 22.-10. pr. Kr.) na istočnoj obali Sredozemlja, predstavlja svjedočanstvo rimskog inženjeringa i ambiciozne vizije Heroda Velikog (vladao 37.-4. pr. Kr.). Ova metropola, sa svojom kolosalnom morskom lukom, postala je središnje pomorsko trgovačko središte svog vremena.
Zapanjujuće je da je Caesarea Maritima imala najveću umjetnu luku ikad izgrađenu na otvorenom moru do tog trenutka, što je inženjerski podvig koji impresionira i danas.
Luka, nazvana Sebastos (grčki ekvivalent za Augusta), također poznata kao Caesarea na moru, izgrađena je na plaži od rahlog pijeska koji se pomiče pod utjecajem valova. Ovo je mjesto politički strateško, ali je nedostajalo prirodnih značajki povoljnih za izgradnju luke. Obala je bila izložena najdužim valovima u Sredozemlju te snažnoj uzdužnoj struji koja je nosila pijesak s juga na sjever, stvarajući značajne izazove u izgradnji. Ključ ovog drevnog inženjerskog čuda bio je rimski hidraulički beton, sastavljen od vapna, pozzolana (vulkanskog pepela bogatog aluminosilikatima) i vode, pomiješanog s raznim agregatima. Ova smjesa proizvela je tvrd i izdržljiv beton koji se stvrdnjavao pod vodom. Još u tekućem stanju, ulijevao se u drvene kalupe kako bi se stvorile monolitne strukture, poznate kao pilae.
Istraživanja u Caesarei otkrila su tri različite metode koje su antički graditelji koristili za postavljanje i stvrdnjavanje hidrauličkog betona pod vodom unutar drvenih oplata.
Jedna metoda uključivala je izgradnju kalupa s okomitim daskama zabijenim u morsko dno, poduprtih horizontalnim poprečnim gredama ili obrnuto. Jednom na mjestu, punila bi se betonom.
Druga metoda, identificirana od strane Caesarea Ancient Harbour Excavation Project (CAHEP), koristila je veliku dvostruko zidani šuplji kalup izgrađen na obali i vučen na poziciju. Prostor između zidova punio se mortom dok oplata nije potonula, nakon čega bi se punila betonom.
Treća metoda bila je varijacija druge, a uključujućje teglenice izgrađene s horizontalnim daskama spojenim tehnikom spojeva s utorima i čepovima. Ove teglenice bile su djelomično ispunjene betonom u plitkoj vodi kako bi se olakšao transport. Kada bi se teglenice dovukle na željenu lokaciju, potpuno bi se napunile betonom dok ne bi potonule.
Zaključno, beton u Caesarei, napravljen s pozzolanom iz Napuljskog zaljeva, razlikuje se od suvremenih betona u Italiji zbog neštićenog gradilišta, udaljenosti od izvora pozzolane i možda zbog radne snage koja nije bila naviknuta na rad s hidrauličkim betonom. Ova prilagodba lokalnim uvjetima primjer je domišljatosti i snalažljivosti drevnih rimskih inženjera.
